Vađenje krajnika: Kad je nužno, a kad je to ipak bolje izbjeći?

0
568

Koji su najčešći uzroci upala krajnika, čime oni mogu rezultirati i kada je njih najbolje operirati oktrio nam je predstojnik Zvoda za otorinolaringologiju na KB-u Sveti Duh Boris Šimunjak

Pediatrician examining thyroid gland of boy | Autor: Wavebreakmedia Ltd Foto: Wavebreakmedia Ltd

Tonzile, odnosno krajnici zaduženi su za zaustavljanje infekcije na ulazu u dišne puteve te i kod djece i kod odraslih zaustavljaju njezino širenje po tijelu.

Na primjer, ulaz streptokoka kroz dišne puteve, nos i ždrijelo, prvo se zaustavlja na mjestu gdje prolazi zračna struja, a to su nepčane tonzile i treća mandula. Tu se ‘prepoznaje’ napad te stvara upalni i imunosni odgovor, pojašnjava doc. dr. sc. Boris Šimunjak, predstojnik Zavoda za otorinolaringologiju i kirurgiju glave i vrata u KB-u Sveti Duh.

Tonzile tada obično oteknu i zacrvene se. Učestale upale takve vrste dovode do hipertrofije, odnosno povećanja tonzila. Prema nekim stavovima, to je odraz njihove pozitivne aktivnosti i angine su nužno zlo u smislu funkcije stvaranja imuniteta. No, prema drugima, svaka hipertrofija tonzila predstavlja indikaciju za njihovo vađenje. Problem počinje s učestalošću upala te porastom veličine tonzila i posljedičnim smetnjama gutanja, ali i kod disanja, i to najčešće u snu, kad se javlja opstruktivna apneja u snu – pojašnjava naš sugovornik.

Osim smetnji s disanjem i gutanjem, značajan problem nekad su predstavljale i komplikacije vezane uz vrlo učestale streptokokne angine, od kojih su neke i loše završavale s reumatskim groznicama, upalom zglobova, karditisima (upalama srčanih zalistaka) i glomerulonefritisima (upalom bubrega), što danas više nije toliko aktualno.

Postoji još jedan specifičan problem s upalom i posljedičnim povećanjem trećeg krajnika kod djece: hipertrofija tonzila koja u ograničenom prostoru dječjeg nosnog ždrijela nužno vodi smetnjama disanja na nos i poremećaju ventilacije eustahijeve tube, ‘oduška’ srednjeg uha, zbog čega kod djece nastaje upala uha (serozni otitis). Više takvih upala vodi poremećaju sluha u djece, a to se može negativno odraziti na razvoj te stvarati posve praktične probleme komunikacije. To je važan razlog za odstranjenje trećeg krajnika, a ponekad i intervencije na bubnjićima i srednjem uhu – dodaje dr. Šimunjak.

Povijesno su, dodaje, uvijek postojale oprečne struje vezano uz operaciju tonzila, no znanstvena istraživanja i spoznaje pedijatara, infektologa, specijalista opće medicine, otorinolaringologa, mikrobiologa, potkrijepljene istraživanjima i dokazima, dovele su ipak do zajedničkih smjernica i indikacija za tonzilektomiju.

Tako se danas ide na vađenje tonzila ako postoje trajni znakovi opstrukcije dišnog puta (disanje na usta, cijeđenje iz stražnjeg dijela nosa u ždrijelo, disfagija i/ili hrkanje, koje može biti uzrokovano adenotonzilarnom hipertrofijom).

Drugi su razlog ponavljanja upala (barem 7 epizoda akutnog tonzilitisa u godini ili 5 epizoda u svakoj od dvije godine, odnosno 3 epizode u svakoj od tri godine), zatim ponavljanja gnojnih apscesa tonzilarne čahure (periotnzilarni apsces).

To su i opstruktivna apneja u spavanju, uzrokovana hipertrofijom tonzila i adenoida, kao i sumnja na maligne promjene.

– Treba reći da su i u svijetu i kod nas razlog za tonzilektomiju više uvećanje tonzila i problem opstrukcijske apneje koju uzrokuju, nego učestalost pravih gnojnih angina, što treba zahvaliti širokoj dostupnosti i (pre)ranoj upotrebi antibiotika za gotovo svaku grlobolju – kaže dr. Šimunjak.

24sata.hr

LEAVE A REPLY